evo me ljudi...vratila sam se...sve je super...radim u vaniliji u rapcu---nekad se umorim,nekad ne...ovisi o vremenu i raspoloženju...glavno je da je subota za uživanje...ne propuštamo je, ni ja, a ni jasko....dobro prošlu smo propustili,ali smo nadoknadili u nedjelju...drago mi je jer ,mi je sve krenulo super...jedino slabo viđam druge ljude...prijatelje, susjede i tako...ali bitno je da ja volim jasmina i da mi je super s njim....
btw:nisam mogla pisat jer mi net nije valjao,,,ali jasko dao popravit...uživajte....
2007-07-24
2007-06-12
Skoro nepostojeći svijet
Jednom davno, u svijetu koji skoro da ne postoji živjela je jedna djevojka. Imala je dugu smeđu kosu, oči boje jeseni, usnice jedva primjetne, ali rumene. Tijelo vitko, koža sjajna, a osmijeh nezaobilazan. Da bila je to ona. Izgledala poput dobre vile, ali duša joj bila puna tuge i bola. Bila je sama u svom skoro nepostojećem svijetu. Sama se borila protiv svakog neprijatelja, svladavala razne tehnike, ali sama. Voljela je prirodu, ali bila je sama. Voljela je živa bića, ali nije bilo ljudi. Voljela je sreću, a nije je nikad upoznala. Naposljetku voljela je njega, a nije ga bilo. Nije ga upoznala, vidjela ni čula, ali osjetila je nešto neobično.
S druge strane on. Sam kao i ona. Kratka crna kosa, oči boje ugljena, punašne usne. Zgodan, onako kako to muškarci mogu biti, tamne puti, a koža kao da privlači svaku sunčanu zraku. Iako je oko njega mnogo ljudi, on je sam. Osjećao je da mu netko nedostaje. Zabavljao se, uživao, a iznutra umirao, polako u skoro nepostojeći svijet odlazio. Krenuo je polako prema njoj, ali nije znao.
Ona je uživala. Sama u prirodi. Svijet je bio samo njen, čak je i njega polako prisvajala. Vukla ga je prema sebi. Polako, polako on joj prilazi, a ne zna. Ni ona nije svjesna da ga privlači, da ga donosi k sebi u skoro nepostojeći svijet. Odjednom osjeti dodir, činio se tako lagan, nježan, ali i prolazan. To je leptir poželio odmoriti svoja krila.
U to vrijeme on je utonuo u dubok san. Sanjao je. Spavao. Doživio nešto što nikad prije nije. Sanjao je nju. Djevojka iz skoro nepostojećeg svijeta bila mu je u snu. Sanjao je da je kraj nje, da je sretan, oživio je i osjetio nešto čudno. Do tada njemu nepoznato, strani osjećaj jednak kao i njezin.
Ni ona nije mogla više izdržati. Bila je preumorna, utonula je u san. Misli joj odlutaše. Sanjala je da nije sama, da napokon ima nekog, da uživa, da se vraća u život. Tamo je srela njega. U snu su se upoznali, nisu nestali – ponovno su se rodili, nisu bili sami – zajedno su život provodili, zabavljali su se – nisu tugovali.
U snu se sretoše. Tamo se zavolješe i skupa do kraja života ostadoše…
U skoro nepostojećem svijetu…On je napokon osjetio ljubav, spoznao taj čudan osjećaj, upoznao ju je s prijateljima i naučio je da uživa, a ona njemu pokazala prirodu, upoznala ga s mirom i tišinom. E tada je nastao samo njihov svijet. Bio je malen, ali pun ljubavi, razumijevanja i uzajamnog poštovanja. Bio je to VJEČNI SVIJET LJUBAVI. U takvom svijetu neće patiti već će jedno drugom srce svoje dati…
S druge strane on. Sam kao i ona. Kratka crna kosa, oči boje ugljena, punašne usne. Zgodan, onako kako to muškarci mogu biti, tamne puti, a koža kao da privlači svaku sunčanu zraku. Iako je oko njega mnogo ljudi, on je sam. Osjećao je da mu netko nedostaje. Zabavljao se, uživao, a iznutra umirao, polako u skoro nepostojeći svijet odlazio. Krenuo je polako prema njoj, ali nije znao.
Ona je uživala. Sama u prirodi. Svijet je bio samo njen, čak je i njega polako prisvajala. Vukla ga je prema sebi. Polako, polako on joj prilazi, a ne zna. Ni ona nije svjesna da ga privlači, da ga donosi k sebi u skoro nepostojeći svijet. Odjednom osjeti dodir, činio se tako lagan, nježan, ali i prolazan. To je leptir poželio odmoriti svoja krila.
U to vrijeme on je utonuo u dubok san. Sanjao je. Spavao. Doživio nešto što nikad prije nije. Sanjao je nju. Djevojka iz skoro nepostojećeg svijeta bila mu je u snu. Sanjao je da je kraj nje, da je sretan, oživio je i osjetio nešto čudno. Do tada njemu nepoznato, strani osjećaj jednak kao i njezin.
Ni ona nije mogla više izdržati. Bila je preumorna, utonula je u san. Misli joj odlutaše. Sanjala je da nije sama, da napokon ima nekog, da uživa, da se vraća u život. Tamo je srela njega. U snu su se upoznali, nisu nestali – ponovno su se rodili, nisu bili sami – zajedno su život provodili, zabavljali su se – nisu tugovali.
U snu se sretoše. Tamo se zavolješe i skupa do kraja života ostadoše…
U skoro nepostojećem svijetu…On je napokon osjetio ljubav, spoznao taj čudan osjećaj, upoznao ju je s prijateljima i naučio je da uživa, a ona njemu pokazala prirodu, upoznala ga s mirom i tišinom. E tada je nastao samo njihov svijet. Bio je malen, ali pun ljubavi, razumijevanja i uzajamnog poštovanja. Bio je to VJEČNI SVIJET LJUBAVI. U takvom svijetu neće patiti već će jedno drugom srce svoje dati…
2007-06-02
ROB LJUBAVI
Ja sam rob,
ti stavio si mi okove,
prilaziš mi kao zla kob.
Priđeš da me kazniš.
Zar ne možeš da me poljubiš?
Osjetim tvoje srce kako kuca,
dok moja koža pod okovima puca.
Kao da se raspadam,
po tlu dijelovi mog tijela,
osjetim da ti pripadam,
a ne bih smjela.
Rob sam svojih misli,
i osjećaji su me stisli,
i duša mi gori,
i srce govori.
Moje srce kaže da te voli,
da bez tebe ne može,
a tvoje meni da me želi
dok usne me tvoje traže.
ti stavio si mi okove,
prilaziš mi kao zla kob.
Priđeš da me kazniš.
Zar ne možeš da me poljubiš?
Osjetim tvoje srce kako kuca,
dok moja koža pod okovima puca.
Kao da se raspadam,
po tlu dijelovi mog tijela,
osjetim da ti pripadam,
a ne bih smjela.
Rob sam svojih misli,
i osjećaji su me stisli,
i duša mi gori,
i srce govori.
Moje srce kaže da te voli,
da bez tebe ne može,
a tvoje meni da me želi
dok usne me tvoje traže.
2007-05-29
SAMO ON
On me voli,
On me želi.
Drži me kao kap vode na dlanu,
Sprječava loše u jednom trenu.
On je moj,
Ja njegova.
Svaki susret podsjeća na prvi spoj,
A svaka riječ kao ona prva.
Ovo se nekom čini malo,
A za nas je ovo važno da bi trajalo.
Svaka suza sad je slatka,
Svaka noć bez njega jako kratka.
Minute, sati, dani pa i tjedni prolaze,
Meni suze više ni ne prilaze.
Sada sreća je uz ljubav,
A tuga nestala u zaborav.
On me želi.
Drži me kao kap vode na dlanu,
Sprječava loše u jednom trenu.
On je moj,
Ja njegova.
Svaki susret podsjeća na prvi spoj,
A svaka riječ kao ona prva.
Ovo se nekom čini malo,
A za nas je ovo važno da bi trajalo.
Svaka suza sad je slatka,
Svaka noć bez njega jako kratka.
Minute, sati, dani pa i tjedni prolaze,
Meni suze više ni ne prilaze.
Sada sreća je uz ljubav,
A tuga nestala u zaborav.
2007-05-04
NEISPUNJENA ŽELJA
Znate kad nešto želite od malih nogu? E, od tada ja želim trenirati rukomet. Sjećam se, bila sam 1. razred osnovne škole, tata je gledao rukometnu utakmicu, naravno i ja s njim. Tada sam prvi puta poželjela trenirati rukomet, ali nikome to nisam rekla.
A onda peti razred, napokon. Nastavnik tjelesnog Ljubomir Vilić, fanatik za rukometom. Tada sam to postala i ja. Sat tjelesnog meni se činio kao sat u raju. Naravno kada smo većinom igrali rukomet, vježbali nove pokrete, surađivali kao jedna super ekipa. Bila sam na položaju lijevog krila. Iako sam dešnjak znala sam nekada zapucati lijevom, ali tada bi to bio slabiji šut. U sedmom i osmom razredu igrala sam i za školski rukometni klub «Duga». Trenirali smo većinom petkom, 7. sat. Tada sam ja bila na svome terenu, u svom snu, sve moje snage, uporišta i želje ostale su u rukometu, na našem igralištu.
Tako sve do 8. razreda. Tada sam odlučila reći roditeljima koliko volim rukomet i da bih željela trenirati. Na kraju to nije bilo moguće. Nije ni čudo, pa živim u Potpićnu, tata radi do kasno i nije bilo moguće pronaći prijevoz do Labina.
Još uvijek obožavam rukomet, a kada bi mi se pružila prilika svakako bih trenirala i kao prije unosila sve svoje snage na položaj lijevog krila. To je nešto što me ispunjava, a tu je želju povećao nastavnik tjelesnog, još dok sam pohađala osnovnu školu. Dan danas sam zahvalna našem Ljubi što mi je pružio toliko uživanje u rukometu i učinio ga još zanimljivijim, iako je bilo padanja, lomova i kojekakvih ozljeda. Šteta što taj san više ne mogu ostvariti. Zaista velika šteta.
A onda peti razred, napokon. Nastavnik tjelesnog Ljubomir Vilić, fanatik za rukometom. Tada sam to postala i ja. Sat tjelesnog meni se činio kao sat u raju. Naravno kada smo većinom igrali rukomet, vježbali nove pokrete, surađivali kao jedna super ekipa. Bila sam na položaju lijevog krila. Iako sam dešnjak znala sam nekada zapucati lijevom, ali tada bi to bio slabiji šut. U sedmom i osmom razredu igrala sam i za školski rukometni klub «Duga». Trenirali smo većinom petkom, 7. sat. Tada sam ja bila na svome terenu, u svom snu, sve moje snage, uporišta i želje ostale su u rukometu, na našem igralištu.
Tako sve do 8. razreda. Tada sam odlučila reći roditeljima koliko volim rukomet i da bih željela trenirati. Na kraju to nije bilo moguće. Nije ni čudo, pa živim u Potpićnu, tata radi do kasno i nije bilo moguće pronaći prijevoz do Labina.
Još uvijek obožavam rukomet, a kada bi mi se pružila prilika svakako bih trenirala i kao prije unosila sve svoje snage na položaj lijevog krila. To je nešto što me ispunjava, a tu je želju povećao nastavnik tjelesnog, još dok sam pohađala osnovnu školu. Dan danas sam zahvalna našem Ljubi što mi je pružio toliko uživanje u rukometu i učinio ga još zanimljivijim, iako je bilo padanja, lomova i kojekakvih ozljeda. Šteta što taj san više ne mogu ostvariti. Zaista velika šteta.
ZA ALENA I ADELA – najluđe bratiće
Eh…napokon mu se ispunio životni san. Odlazi na brod (4 mjeseca), kreće iz Kopra u 9 ujutro, a zatim putuje za Belgiju. Nemate pojma koliko mi je drago zbog njega, ali još više žao jer ga neću vidjet 4 mjeseca. Poludjet ću. Još smo se više zbližili u Bosni, za vrijeme uskrsnih praznika. On je skupa sa mnom ubijao dosadu, a navečer je na rasporedu uvijek bila doza smijeha. Od škakljanja do otimanja deke. Bilo mi je super s njim i mojom sekom. Najviše smo se zabavljali s jednim psićem kojeg smo zatekli kraj ulaznih vrata. Mali je, crn, nemam pojma koja pasmina, ali ime mu je Blacky. Alen mu je napravio malu kućicu, a ja i seka smo išle k'o fol jest u drugu sobu da bi ostavile Blackyu nešto da pojede. No, dosta o psiću. Alen je taj koji odlazi. Čekao je dugo za taj posao, ali isplatilo se. Sad ide 4 mjeseca na brod, a onda je naš 2 mjeseca kod kuće. Sve što želim reći jest da ga puno volim i da mi je jako drago što mu se jedan od snova napokon ispunio. Da nadodam; Alen ima i brata blizanca – Adela koji sada ide na fakultet u Rijeci. Super su mi obojica pa ću napisati VOLIM VAS!!!
2007-05-02
Samo za Jasmina
BOLJE NE MOŽE BITI
Meni nije potrebno ništa više,
meni više ne padaju kiše.
Sada samo zlatno Sunce sja,
sada postojimo samo ti i ja.
Ne treba mi novac,
niti veliki dvorac.
Meni ti si sasvim dovoljan,
sada tvoj je svaki moj san.
Moliti nećemo za bolje,
bolje ne može biti.
Koristit ćemo šarene boje
i cijeli svijet obojiti.
Meni nije potrebno ništa više,
meni više ne padaju kiše.
Sada samo zlatno Sunce sja,
sada postojimo samo ti i ja.
Ne treba mi novac,
niti veliki dvorac.
Meni ti si sasvim dovoljan,
sada tvoj je svaki moj san.
Moliti nećemo za bolje,
bolje ne može biti.
Koristit ćemo šarene boje
i cijeli svijet obojiti.
~~~samo za Ljubav mog života---voLim te!!!~~~
Pretplati se na:
Postovi (Atom)
