NEISPUNJENA ŽELJA

Znate kad nešto želite od malih nogu? E, od tada ja želim trenirati rukomet. Sjećam se, bila sam 1. razred osnovne škole, tata je gledao rukometnu utakmicu, naravno i ja s njim. Tada sam prvi puta poželjela trenirati rukomet, ali nikome to nisam rekla.

A onda peti razred, napokon. Nastavnik tjelesnog Ljubomir Vilić, fanatik za rukometom. Tada sam to postala i ja. Sat tjelesnog meni se činio kao sat u raju. Naravno kada smo većinom igrali rukomet, vježbali nove pokrete, surađivali kao jedna super ekipa. Bila sam na položaju lijevog krila. Iako sam dešnjak znala sam nekada zapucati lijevom, ali tada bi to bio slabiji šut. U sedmom i osmom razredu igrala sam i za školski rukometni klub «Duga». Trenirali smo većinom petkom, 7. sat. Tada sam ja bila na svome terenu, u svom snu, sve moje snage, uporišta i želje ostale su u rukometu, na našem igralištu.

Tako sve do 8. razreda. Tada sam odlučila reći roditeljima koliko volim rukomet i da bih željela trenirati. Na kraju to nije bilo moguće. Nije ni čudo, pa živim u Potpićnu, tata radi do kasno i nije bilo moguće pronaći prijevoz do Labina.

Još uvijek obožavam rukomet, a kada bi mi se pružila prilika svakako bih trenirala i kao prije unosila sve svoje snage na položaj lijevog krila. To je nešto što me ispunjava, a tu je želju povećao nastavnik tjelesnog, još dok sam pohađala osnovnu školu. Dan danas sam zahvalna našem Ljubi što mi je pružio toliko uživanje u rukometu i učinio ga još zanimljivijim, iako je bilo padanja, lomova i kojekakvih ozljeda. Šteta što taj san više ne mogu ostvariti. Zaista velika šteta.