Skoro nepostojeći svijet

Jednom davno, u svijetu koji skoro da ne postoji živjela je jedna djevojka. Imala je dugu smeđu kosu, oči boje jeseni, usnice jedva primjetne, ali rumene. Tijelo vitko, koža sjajna, a osmijeh nezaobilazan. Da bila je to ona. Izgledala poput dobre vile, ali duša joj bila puna tuge i bola. Bila je sama u svom skoro nepostojećem svijetu. Sama se borila protiv svakog neprijatelja, svladavala razne tehnike, ali sama. Voljela je prirodu, ali bila je sama. Voljela je živa bića, ali nije bilo ljudi. Voljela je sreću, a nije je nikad upoznala. Naposljetku voljela je njega, a nije ga bilo. Nije ga upoznala, vidjela ni čula, ali osjetila je nešto neobično.

S druge strane on. Sam kao i ona. Kratka crna kosa, oči boje ugljena, punašne usne. Zgodan, onako kako to muškarci mogu biti, tamne puti, a koža kao da privlači svaku sunčanu zraku. Iako je oko njega mnogo ljudi, on je sam. Osjećao je da mu netko nedostaje. Zabavljao se, uživao, a iznutra umirao, polako u skoro nepostojeći svijet odlazio. Krenuo je polako prema njoj, ali nije znao.

Ona je uživala. Sama u prirodi. Svijet je bio samo njen, čak je i njega polako prisvajala. Vukla ga je prema sebi. Polako, polako on joj prilazi, a ne zna. Ni ona nije svjesna da ga privlači, da ga donosi k sebi u skoro nepostojeći svijet. Odjednom osjeti dodir, činio se tako lagan, nježan, ali i prolazan. To je leptir poželio odmoriti svoja krila.

U to vrijeme on je utonuo u dubok san. Sanjao je. Spavao. Doživio nešto što nikad prije nije. Sanjao je nju. Djevojka iz skoro nepostojećeg svijeta bila mu je u snu. Sanjao je da je kraj nje, da je sretan, oživio je i osjetio nešto čudno. Do tada njemu nepoznato, strani osjećaj jednak kao i njezin.

Ni ona nije mogla više izdržati. Bila je preumorna, utonula je u san. Misli joj odlutaše. Sanjala je da nije sama, da napokon ima nekog, da uživa, da se vraća u život. Tamo je srela njega. U snu su se upoznali, nisu nestali – ponovno su se rodili, nisu bili sami – zajedno su život provodili, zabavljali su se – nisu tugovali.

U snu se sretoše. Tamo se zavolješe i skupa do kraja života ostadoše…
U skoro nepostojećem svijetu…On je napokon osjetio ljubav, spoznao taj čudan osjećaj, upoznao ju je s prijateljima i naučio je da uživa, a ona njemu pokazala prirodu, upoznala ga s mirom i tišinom. E tada je nastao samo njihov svijet. Bio je malen, ali pun ljubavi, razumijevanja i uzajamnog poštovanja. Bio je to VJEČNI SVIJET LJUBAVI. U takvom svijetu neće patiti već će jedno drugom srce svoje dati…

ROB LJUBAVI

Ja sam rob,
ti stavio si mi okove,
prilaziš mi kao zla kob.

Priđeš da me kazniš.
Zar ne možeš da me poljubiš?
Osjetim tvoje srce kako kuca,
dok moja koža pod okovima puca.

Kao da se raspadam,
po tlu dijelovi mog tijela,
osjetim da ti pripadam,
a ne bih smjela.

Rob sam svojih misli,
i osjećaji su me stisli,
i duša mi gori,
i srce govori.

Moje srce kaže da te voli,
da bez tebe ne može,
a tvoje meni da me želi
dok usne me tvoje traže.