Nekoć sam mogla sve što sam htjela. bilo je to kratko vrijeme. otprilike 6 mjeseci. to je bilo pravo vrijeme, tada je sve bilo moguće, tada su se snovi pretvarali u stvarnost. svaki mi je dan bio ispunjen ljubavlju, srećom i željom da živim zauvijek. šteta jer to nisam znala cijeniti. imala sam sve što je potrebno; po prvi puta potpunu podršku roditelja, njihovu pomoć, pažnju i poštovanje. bila sam ponosna na njih, a ujedno i na sebe. ni sama ne znam kako je to uspjevalo, ali eto… blizu mi je uvijek bio netko tko me najviše volio, netko tko je znao cijeniti moju ljubav, moja odricanja. njemu sam bila važna samo ja. za mene je htio učiniti sve da bih bila zadovoljna. zamislite da upozna vaše roditelje, sestru, dio uže obitelji i onda još kaže da su super (i to stvarno misli), ali boji se vaše mame…hmmm, pa pnekad mama i jest stroga, ali to je samo za moje dobro. kada je naokon svladao strah meni nešto udari u glavu i poželim promjenu. to sam i dobila. promjenu na gore; počela je moja patnja, nove-stare ljubavi i slomljena srca. potpora roditelja skrenula je samo na moje ocjene i školski uspjeh. više nisu za vezu u kojoj ću ja učiniti krivi potez, a na kraju se kajati. ova osoba o kojoj pišem i danas mi mnogo znači i mnogo fali… uz mene je uvijek kad trebam nešto, kada mi je potrebna usluga on je prvi za kojeg znam da će mi pomoći bez očekivanja da dobije nešto zauzvrat, ali dobije. ne u materijalnom smislu, ali dobije moju zahvalnost, poštovanje i ljubav. za razliku od nekih on može i zna to cijeniti i zna da sam tu za njega u svako doba. ako to nešto ne mogu ostvariti objasnim, a on shvati, a ako to nešto ne mogu upravo u tom trenutku napravim u najkraćem mogućem roku… hvala ti…

- nadam se da si se perpoznao u ovom tekstu, a možda su te i drugi prepoznali…